Inkubacija ili prorastanje

Inkubiranu zasijanu podlogu unosimo u gajilište kad je dezinfikovana i zagrijana na 24-25 stepeni. Tek tada može da nastupi gajenje šampinjona, i to na više načina.

U posljednje vrijeme šampinjoni se najčešće gaje u PVC vrećama veličine 60x40 cm (širinaxdužina), dok im je visina 13 do 25 cm. U jednoj vreći treba da bude od 20 do 28 kilograma podloge.

U zemljama poput Holandije, gdje je gajenje šampinjona poprimilo masovan karakter, podloga se u gajilištima unosi i smješta u rifuzu bez uvrećavanja. Unosi se i stavlja u leje. Sve se radi mehanizovano. Postoji mehanizacija koja zasejanu podlogu pod velikim potiskom presuje i pakuje u blokove čije su dimenzije 60 sa 40 x 18 do 22 cm. Ovaj način spremanja podloge je najsigurniji, ali zbog skupe opreme nije dovoljno raširen.

Vremenu odolijeva i stari način gajenja šampinjona, pri čemu se podloga stavlja u drvene, rjeđe u plastične sanduke od kojih se formiraju spratovi u vidu šah table. Ulaganja nisu velika, ali je rad naporan i traži dosta radne snage.

Najbolje je, ipak šampinjone gajiti u PVC vrećama. Vreće se lako pune, a posao ne zahtjeva posebne izdatke za mehanizaciju. Manje-više sve se radi ručno. Postoji, istina, poluautomatsko i automatsko punjenje vreća, što se praktikuje u velikim gajilištima. Vreće se pune po težini a učinak je velik. Ipak, gajenje u vrećama ne može se potpuno mehanizovati. Otuda i značajan udio radne snage.

Ovaj način gajenja šampinjona ima mnogo prednosti na manjim uzgajalištima, jer je manipulisanje vrećama po želji. Mogu se stavljati - redati po podu gajilišta, stavljati na police ili postaviti na takva mjesta koja nisu zamišljena kao gajilišta. Misli se na male podrume, šupe, a mogu se držati u stanu, kuhinji ih na terasi. Uslov je da su obezbeđeni povoljni klimatski uslovi, odnosno bar približno pogodan mikroklimat. Jedna vreća zauzima svega 0,24 kvadratna metra prostora.

Kad se vreća stavi na stalno mesto, onda se podloga dobro nabije, da bude što tvrđa. Površina se poravna, mada vreća ne mora da bude postavljena vodoravno. Folija na ivici vreća treba da je potpuno zategnuta. To se postiže što čvršćim nabijanjem podloge. Ostatak vreće se presavije unutar vreće, kako bi se što bolje pokrila podloga. Ako folija ne pokriva cijelu površinu vreće, onda se nepokriveni dio pokrije novinskom hartijom.

Nakon ovoga prostorija se zagrije do 27 stepeni, a temperatura u podlozi stalno kontroliše termometrom. Zagriva se sve dotle dok temperatura u podlozi ne dostigne 20 do 22 stepena. Čim podloga dostigne naznačenu temperaturu prekine se u zagrijavanjem kako ne bi došlo do intenzivnog rasta micelija, što se manifestuje oslobađanjem velike količine toplotne energije. Temperatura ne smije da pređe 27 stepeni, jer na njoj dolazi do oštećenja micelije, a posljedica je smanjenje prinosa šampinjona.

Tokom inkubacije podloga se mora zaštititi od isušivanja. To se postiže obezbeđenjem relativne vlažnosti, ne veće od 85 procenata. Misli se na vlažnost vazduha u gajilištu. To se laku može usunoviti ako su vreće pokrivene novinskom hartijom, koja stalno treba da je vlažna. Po potrebi, može se orosavati, nekad i dva puta dnevno. U vodu za orosavanje hartije valjalo bi staviti neki insekticid.

Ako je preparat u prahu, može se posuti po novinama ili po podu gajilišta.

U ovoj fazi rasta micelije nepotrebna je ventilacija. Ugljen-dioksid, koji se stvara prilikom inkubacije, čak je poželjan, jer ubrzava rast micelije. Već nakon petog ili šestog dana trajanja inkubacije u gajilištu se osjeti prijatan miris svježeg micelija šampinjona. Pogledom na vreće može se uočiti zrakasto širenje micelije.

Inkubacija (prorastanje podloge micelijom) treba da se završi za 14 dana. Uslov je da podloga u vrećama bude kvalitetna i zasijana sa dovoljno micelije. Dodaje se jedan posto micelije na težinu podloge. Optimalna temperatura za proticanje inkubacije treba da se kreće između 22 i 25 stepeni.

Tipovi gajilišta za šampinjone

U intenzivnom gajenju šampinjona postoje gajilišta u kojima se odvija čitava proizvodnja počev od unošenja zasijane podloge do kraja čitavog ciklusa.

Sve se odvija u jednom objektu - prostoriji. Takav način gajenja naziva se jednozonskim sistemom, pri čemu se gajilište koristi svega tri-četiri puta godišnje. U takvim gajilištima treba da se obezbjedi odgovarajuća mikroklima za nesmetan rast i razvoj pečurki. Tako, recimo, ona moraju biti tako prilagođena uslovima gajenja šampinjona pri čemu će biti obezbijeđena optimalna visoka temperatura tokom inkubacije a isto tako i niža temperatura, uz intenzivno provjetravanje tokom plodonošenja i berbe.

Veličina ovakvih gajilišta zavisi od više faktora. Najveći utjecaj ima stepen mehanizovanosti u procesu proizvodnje. Najbolje je ako se veličina kreće oko 150 kvadratnih metara rodne površine. Inače, veličina ovakvih gajilišta. može da se kreće od 50 do 800 kvadratnih metara. Ne bi smjelo da bude manje od tri gajilišta, jer se s manjim brojem gajilišta javlja problem radnih špiceva, a i neujednačene su količine ubranih šampinjona, što otežava prodaju plodova u svježem stanju. Sa četiri objekta približno iste veličine potpuno se mogu eliminisati radni špicevi i sa pravilnim zasnivanjem gajilišta može se proizvesti skoro ista količina plodova tokom jedne nedjelje. Zbog sedmičnog zasnivanja proizvodnje obično se praktikuju tri, šest, devet i dvanaest gajilišta. Pošto jedan ciklus traje oko deset nedjelja, onda se svake nedjelje zasniva jedno ili više gajilišta. Ako je manje od deset gajilišta, na primer, tri, tada se svake treće nedjelje zasniva novo gajilište i tako redom.

Intenzivniji vid gajenja šampinjona zahtjeva specijalizovane objekte tako da se pojedine faze rasta šampinjona odvajaju zbog različitosti uslova koje pečurke zahtijevaju tokom gajenja. Prvih petnaest dana, kada šampinjoni zahtijevaju višu temperaturu, podloga se stavlja u inkubacione sale, gdje je gustina stavljanja podloge mnogo veća nego u gajihštima, jer se tokom dvije nedjelje ne obavljaju nikakvi radovi.

Inkubaciona sala treba da ima ventilacioni sistem, i to takav da obezbjeđuje jednaku temperaturu u svim dijelovima sale, a po potrebi da izbaci suvišnu toplotnu energiju iz prostorije, koja se stvara prilikom rasta micelija. Nakon završene inkubacije podloga se prebacuje u gajilište gdje će početi plodnošenje i berba. Tokom prebacivanja podloge u jedne u drugu prostoriju odmah se zasijana masa pokriva i zalijeva, kako se to ne bi radilo u gajilištu. To se radi zbog lakšeg održavanja čistoće, tako potrebne u gajenju šampinjona.

Iz jedne sale mogu da se snabdjevaju tri gajilišta, jer proces plodonošenja i berbe je za tri puta duži od inkubacije. Voditi računa da u gajilištu postoji dobar ventilacioni sistem kako bi se tokom čitave godine obezbijeđivalo dovoljno svježeg vazduha, a time održavala odgovarajuća mikroklima.

Malo gajilište (za porodične potrebe, eventualno i za prodaju gljiva u malim količinama)

Za tonu podloge potrebna je efektivna radna površina od 10 kvadratnih metara. Za staze i prilaz ostaviti 2 do 3 kvadratna metra površine. Takvo gajilište može se podići u nekoj staroj prostoriji (objektu). U cilju što jeftinije (rentabilnije) proizvodnje, najbolje je ako su te prostorije smještene pod zemljom (podrumi). U takvim prostorijama najslabija je oscilacija temperature.

Za jednu porodicu, u ovakvoj prostoriji, može se proizvesti dovoljno gljiva, čak i u jednom talasu (turnusu). Uslov je da se sa gajenjem gljiva počne pred početak proljeća do polovine marta, kako bi se berba završila do ljetnih dana. Još je bolje ako turnus počinje u septembru. Naravno, u podrumima ili polu podrumima temperatura ne smije da padne ispod tačke na kojoj šampinjoni ne rastu. U tom slučaju nije isključeno plodonošenje gljiva sva do proljeća. Kod proljetnog ciklusa proizvodnje toplo i suho ljeto prekida plodonošenje, čak i podloga može da propadne.

Količina od 1000 kilograma podloge može se smjestiti i na mnogo manju površinu. Riječ je o gajenju šampinjona na policama. Zavisno od širine objekta, police mogu biti postavljene na dva načina. U uzanim prostorijama, obično na dva bočna zida postave se police širine 60 santimetara. Prvi nivo polica odignut je od zemlje 5 do 10 santimetara, a svaki sljedeći nivo je odmaknut od donjeg 55 do 60 santimetara. Sa ovakvim rasporedom polica po visini, mogu se u jednoj relativno niskoj prostoriji postaviti police na tri nivoa. To je otprilike visina koju može da dosegne čovjek srednje visine, bez pomoći merdevina.

U široj prostoriji mogu se napraviti duple police. Postavljaju se na sredini prostorije. Širina im je 120 santimetara, razmak između nivoa je kao i u gore navedenom slučaju. Po ovakvom gajenju rad je mnogo lakši, jer je moguć prilaz gljivama sa svih strana. To omogućuje i bolju njegu gljiva, lakše je provjetravanje i kontrola cijelog procesa proizvodnje.

Police se, inače, mogu napraviti od drveta ili metala. Najpogodnije su police od metala, jer dugo traju, ali je važno da ne korodiraju. Drvo kraće traje i treba ga često dezinficirati.

Uspeh u gajenju šampinjona umnogome zavisi od pravilne izmjene vazduha (ventilacije). Prirodnom promajom praktično je nemoguće osigurati provetravanje kakvo šampinjoni zahtijevaju. Otuda neophodnost postavljanja ventilatora. Ventilator treba da osigura desetostruku izmjenu vazduha. Takve su potrebe šampinjona u ekstenzivnim uslovima gajenja.

Da se spreći ubacivanje nepovoljnog vanjskog vazduha, ispod ventilatora treba ugraditi tzv. mješačku kutiju kojom se reguliše odnos svježeg i recirkuhranog vazduha.

U objektima gdje se šampinjoni proizvode u dva navrata tokom godine grijanje nije potrebno.

Ako je kvalitetna podloga i pokrivka savjesno pripremljena, uz dobre mikroklimatske uslove, u ovako malom gajihštu može se očekivati prinos od 200 kilograma šampinjona, i to tokom tri mjeseca proizvodnje.

Pri intenzivnom gajenju moguće je poslići i pet turnusa, jer se šampinjoni mogu gajiti i zimi. Uslov je grijanje gajilišta. Pri takvoj proizvodnji moguć je prinos od preko tonu gljiva.

Treba istaći, da je visok prinos najviše vezan za kvalitetno napravljenu podlogu. Zato je podlogu najbolje nabavljati od provjerenih i iskusnih proizvođača. Isto se odnos i na nabavku pokrivke, a da se i ne govori, o nabavci micelije.

Proizvodnja micelija

Proizvodnja micelija je veoma odgovoran i nadasve stručan posao. Zbog mogućnosti čestih greša ka najbolje je kupovati micelij od provjerenih proizvođača u svijetu.

Proizvoditi micelij iz isječka tkiva gljive je moguće ali jako dugo traje s mogu ćnošću potkradanja grešaka koje cijeli trud mogu da upropaste. Dakle, najbolje je kupiti dobar i provjeren micelij, kojim se zaražava sjeme - zrno pšenice, ječma, sirka ili prosa, ali uz prethodno pripremanje za inokulaciju.

Zrnevlje se prvo prokuva, i to tako da sadrži najmanje 60 odsto vlage u sebi. Nakon kuvanja, dodaju mu se razni mineralni dodaci (gips, stočna kreda i neki drugi materijal). Sve se homogeno izmiješa i nakon toga stavlja u sudove (ambalažu). Nakon toga sledi sterilizacija.

Sterilizacija protiče pri temperaturama od 125 do 130 stepeni, i to tokom tri do tri i pol sata, zavisno od veličine sudova (staklenih tegli, plastičnih flaša ili PVC vre ćica). Kad se materijal ohladi, pristupa se cepljenju (zaražavanju) zrnevrja micelijom. To se vrti u potpuno sterilnim u slovima, uz veliku obazrivost da ne dođe do infekcije materijala. Posle zaražavanja, materijal se održava na temperaturi od oko 22 stepena. Za tri nedjelje micelija treba da proraste materijal i bude spremna za zasejavanje podloge. Tokom prorašćivanja micelije sve sumnjive staklenke se od stranjuju. Sumnjivim materijalom nikada ne zasejavati podlogu. Normalna, zdrava micelija ima miris gljive i lepu bijelu boju.

Objekti za proizvodnju šampinjona

Gljive se mogu gajiti u različitim objektima, počev od specijalno izgrađenih za tu svrhu, do adaptiranih ili provizornih, napuštenih objekata kao što su staje, obori, živinarnici, podrumi, hodnici rudnika, staklenici i plastenici.

Specijalno građeni objekti prakticiraju se isključivo pri intenzivnom uzgoju gljiva. U njima ima malo posla za ljudske ruke. Sve je manje-više automatizirano što se posebno odnosi na održavanje mikroklimatskih uslova.

Jedino u berbi ima posla za ruke. U njima je uobičajeno dobivanje pet-šest ciklusa gljiva godišnje, a rentabilnost se javlja tek kod vrlo visokih prinosa, što je razumljivo s obzirom na velika investiciona ulaganja. U takvim objektima na svakih 100 kilograma podloge treba da se dobije 25 kilograma plodova šampinjona, i to vrhunskog kvaliteta.

Podrumi su veoma pogodni objekti za gajenje gljiva. Zavisno od klimatskih uvjeta u njima i mogućnosti održavanja mikroklime, mogu se podijeliti u tri grupe. U prvu grupu spadaju podrumi gdje je mikroklima izjednačena, bez obzira na godišnje doba. Oni su najpogodniji za gajenje šampinjona i gljiva uopće. U drugu grupu spadaju podrumi gdje je utjecaj godišnjeg doba izrazit. To su takozvani plići podrumi. U treću grupu spadaju podrumi ispod stambenih zgrada i privrednih objekata. U podrume se mogu svrstati i podzemni objekti koji mogu poslužiti za gajenje gljiva. To su skloništa, zatim napušteni dijelovi rudnika ili hodnici rudnika.

Duboki podrumi su vrlo interesantni za uzgoj šampinjona, jer je u njima temperatura ustaljena i vrlo malo oscilira i zimi i ljeti. Zavisno od dubine, temperatura se kreće između 12 i 16 stupnjeva. Kad se podloga unese u takav podrum, onda se temperatura poveća za koji stupanj, što pojeftinjuje troškove oko dodatnog zagrijavanja do optimalne temperature za razvoj i rast gljiva, odnosno njihovog pravovremenog i dobrog plodonošenja.

Naravno, kao i svi drugi podrumi, tako i duboki nisu bez mane. U njima je teško održavati higijenu. Zato se posebna pažnja mora pokloniti dezinfekciji gljivarnika između dva turnusa. Podovi takvih podruma obično su neravni, što doprinosi zadržavanju uzročnika bolesti i štetočina. Zato je poželjno, čak veoma poželjno, da se podna površina dubokih podruma izbetonira ili bar dio po kome se stalno hoda. To ne znači da treba posvetiti manju pažnju higijeni. Naprotiv, obavezna je dezinfekcija, odnosno preventiva od bolesti i štetočina na koje su šampinjoni i sve vrste drugih gljiva vrlo osjetljivi.

Kod dubokih podruma nisu isključene teškoće s ventilacijom. Na kraju podruma treba da je ugrađen, i to vertikalno, kanal za ventilaciju. Ako je podrum jako dugačak, onda na svakih 50 do 100 metara treba da postoji vertikalni ventilacioni dimnjak. Pažljivim otvaranjem i zatvaranjem ventilacionog kanala i otvora na njemu može se osigurati dovoljna količina svježeg zraka tako potrebnog u gajenju šampinjona. To je naročito lako učiniti zimi, jer hladan zrak brzo prodire u unutrašnjost objekta. Međutim, dovoljna je mala nepažnja da se temperatura naglo spusti ispod željene, što nije dobro.

U ljetnim mjesecima prirodna ventilacija je otežana, jer vanjski topli zrak vrlo teško dopire u podrum. Kod takvih podruma, pri gajenju gljiva na policama, obavezno treba ugraditi ventilatore koji mogu i do deset puta na sat da promijene unutrašnji zrak. Ako se, recimo, šampinjoni gaje na više nivoa, onda je neophodno ugrađivanje dodatnih ventilatora koji će s najviše tačke podruma, preko specijalnih PVC gurati zrak na podnu površinu. Tako će se osiguravati približno ista temperatura po cijeloj visini podruma.

U plićim podrumima, zbog utjecaja vanjske temperature, najčešće se prakticira sezonska proizvodnja šampinjona. To se čini samo u najhladnijim mjesecima,nikako u najtoplijim, jer je bez hlađenja praktično nemoguće gajenje gljiva. Zimi je neophodno grijanje. Zato se obično proizvodi jedan ciklus u proljeće i jedan u jesen. Ovakvi podrumi su, inače, veoma pogodni za gajenje gljiva, kako zbog lakog pristupa u njih, tako i mogućnosti lake umjetne ventilacije i održavanja higijene. Mogu se adaptirati ugradnjom uređaja za grijanje, što omogućuje gajenje i u hladnim mjesecima, čak i zimi.

Podrumi ispod stambenih zgrada ili privrednih objekata su obično polupodrumi sa prozorima ili ventilacionim oknima. Pogodni su za gajenje šampinjona. Temperaturna svojstva su im slična kao kod plićih podruma. Znači, lako se mogu zagrijati ali i ohladiti. Ako su dovoljno veliki, treba ih iskoristiti za gajenje šampinjona. Najčešća im je mana što je ulaz u njih preko stepeništa. Mikroklima se može lako podesiti. To se naročito odnosi na provjetravanje zraka. U takvim objektima treba da postoje dva ventilatora. Jednim se ubacuje svjež zrak, a drugim, manjim, izvlači se ustajao zrak s podne površine. To je ugljen-dioksid, koji je teži dio zraka.

Sljedeća grupa objekata koji se mogu prilagoditi za gajenje šampinjona su svinjci, staje, živinarnici, magacini i šupe. Lako se mogu adaptirati. Ako zidovi nisu dovoljno termički izolirani, treba ih izolirati. Isto se odnosi na izolaciju stropa. Time se ostvaruju znatne uštede u utrošku energije potrebne za zagrijavanje objekta. Bez grijanja, i pored dobre izolacije, u ovakvim objektima moguća su samo dva do tri turnusa gljiva tokom godine. Jedan pada krajem augusta ili početkom septembra. U tom periodu gljive zahtijevaju veću temperaturu, a do kraja septembra najčešće je toplo.

Slično je s gajenjem šampinjona tokom marta do polovine aprila. Kasnije, to se više približavamo ljetnim mjesecima, nastupaju teškoće vezane za visoke temperature. Tada treba prestati s gajenjem gljiva. Između ova dva turnusa, ako je zima blaga, gljive se mogu gajiti, ali ne i u hladnijim mjesecima. Može jedino uz osigurano grijanje. Isto tako u ljetnim mjesecima gajenje gljiva ne dolazi u obzir, osim uz pomoć klima uređaja.

U plastenicima i staklenicima, u kojima postoje uređaji za zagrijavanje i hlađenje, moguće je gajiti šampinjone tokom cijele godine, ili onda kad se ovakvi objekti ne mogu koristiti, za gajenje povrća i cvijeća. To je najčešće kraj ljeta i sve do polovine zime. Takve objekte treba zasjenčiti, jer je time lakše obezbediti mikroklimatske uvjete potrebne za gajenje šampinjona. Nije isključena i termoizolacija, koja ujedno služi i za zasjenčavanje. Plastenici i staklenici vrlo uspješno mogu da posluže za gajenje šampinjona od jeseni do početka ljeta jer se lako provjetravaju i lako se održava higijena u njima, stoje veoma važno.

Hladnjače se također vrlo uspješno mogu iskoristiti za gajenje šampinjona, posebno kad stoje prazne. One su vrlo skupe i šteta ih je ne iskoristiti u ovakve svrhe, što se često prakticira u razvijenim zemljama. U njima su automatizirani svi elementi za održavanje mikroklime, tako potrebni u gajenju šampinjona.

Greška bi bila ne spomenuti objekte za pripremu hranjivog supstrata, podloge u kojoj će se zasijati micelij i iz koje će izrasti plodovi šampinjona. Inače, proces proizvodnje podloge je složen posao, bez obzira da li se praktikuje na klasičan način ili uz pomoć odgovarajuće mehanizacije i opreme.

Klasičan način proizvodnje podloge ne iziskuje veća investiciona ulaganja, jer se sve ručno radi. Jedino u objekte treba investirati. Sretna je okolnost da ti objekti ne treba da budu veliki, jer pojedine operacije treba obaviti za jedan dan. Za to su potrebna dva-tri radnika.

Za proizvodnju podloge od slame, pilećeg đubreta i raznih dodataka potrebno je močilište od stotinjak kvadratnih metara. Neophodna je sabirna cisterna i manja pumpa. U obzir dolazi jedna fermentacijska hala širine 3,5 do 4 metra, a duga petnaestak metara. Treba da je natkrivena i sa svih strana zatvorena. Tu je i pasterizacijska komora velika oko dvadesetak kvadratnih metara površine. Kod izlaza iz pasterizacijske komore, treba da bude jedna zatvorena prostorija od najmanje dvadesetak kvadratnih metara, gdje će se vršiti inokulacija i uvrećavanje pasterizirane podloge. U ovakvom pogonu moguće je svakih desetak dana pripremiti oko 15 tona pasterizirane podloge. Moguće je napraviti i manje objekte, ali što su manji skuplja je i proizvodnja.

Odgajivači koji žele da proizvode šampinjone samo za osobne potrebe, a nemaju iskustva u spravljanju podloge, najsigurnije je da podlogu, i to pasteriziranu i zasijanu micelijem nabavljaju od sigurnih i provjerenih proizvođača.

Rast gljiva moguć je samo uz odgovarajuću mikroklimu

Sve gljive spadaju u takozvane heterotrofne organizme, organizme koji sebi ne mogu da stvaraju hranu, već je gotovu troše na izumrlim dijelovima. Takva hrana vještački se spravlja spremanjem podloge od biljnih dijelova (otpadaka). Za optimalan razvoj gljive, pored hranljive podloge, važna je i mikroklima. To se prevashodno odnosi na temperaturu.

Optimalna temperatura za razvoj gljive kreće se od 22 do 25 stupnjeva. Iznad 27 stupnjeva naglo se smanjuje razvoj gljive, a iznad 33 stupnja dolazi do razgradnje bjelančevina u miceliju. Najniža temperatura na kojoj micelij šampinjona raste je oko 14 stupnjeva, ali je razvoj toliko spor da konkurentni organizmi nadvladaju gajenu gljivu. Tokom vegetativnog rasta (inkubacije, mora se održavati optimalna temperatura od 22 do 25 stupnjeva.

U ovoj fazi razvoja micelije neophodna je i odgovarajuća vlažnost. Isto se odnosi na zaštitu od parazita i konkurentnih organizama. Tek kad je to osigurano onda slijedi period mirovanja. To je period stavljanja pokrivke na podlogu koju micelija još nije prorasla i nema plodonosnih tijela. I u ovoj fazi razvoja gljive nužno je osiguravanje odgovarajuće temperature i vlažne pokrivke.

Poslije perioda mirovanja nastupa vrijeme plodonošenja, opet uz osiguravanje odgovarajućih mikroklimatskih uvjeta. Pored odgovarajuće temperature podloge i okolnog prostora, veliku pažnju posvetiti izmjeni zraka u gajilištu, njegovoj vlažnosti i vlažnosti pokrivke. Temperatura u ovoj fazi razvoja gljive treba da se kreće od 14 do 20 stupnjeva, zavisno od soja gljive koja se gaji i intenzivnosti gajenja. Na nižoj temperaturi plodovi rastu mnogo sporije, nego na višoj. Kvaliteta plodova također zavisi od temperature na kojoj se gljiva gaji, ali i od ostalih uvjeta u kojima gljiva raste. Misli se na redovno provjetravanje objekta, održavanje odgovarajuće vlažnosti u njemu kao i vlažnosti pokrivke. Pokrivka uvijek treba da bude umjereno vlažna.

Plodonošenje dolazi u valovima, bez obzira o kom se soju gljive radi. U početku plodonošenje je obilno. To traje tri do pet dana. Narednih nedjelju dana berba osjetno jenjava, čak i prestaje, da bi ubrzo pristigao dugi val s velikim brojem plodova. Po pravilu, prva dva vala su najobilnija, svaki naredni je slabiji. Dužina i broj valova zavisi od soja koji se gaji i mikroklimatskih uvjeta u gajilištu pod kojima protiče rast i razvoj gljive. U intenzivnom gajenju obično se javljaju tri vala, što je sasvim dovoljno s obzirom na visok prinos plodova.

Velika grupa živih bića

Nekada su gljive svrstavane čas u životinjski, čas u biljni svet. Sadašnjom sistematizacijom živih bića svrstane su u posebnu grupu, grupu gljiva. Utvrđeno je, naime, da se ne mogu svrstati ni među biljke, ali ni životinje, već samo u grupu gljiva. To je najbrojnija grupa živih bića što postoji na našoj planeti. Nalaze se svuda, čak i tamo gdje živa bića ne mogu da opstanu, čak ni u latentnom stanju. Nalaze se i u atmosferi.

Gljive su višeg stupnja razvoja. To znači da imaju različite uočljive organe i dijelove tijela.

Normalno razvijen plod šampinjona ima sljedeći izgled: to su šešir i ručak (peteljka) koja je vezana za hifu. Hifa je zadebljali dio micelije, tanke niti vegetativnog dijela svake gljive. To je dio koji raste i kojim se gljiva razmnožava. Razvija se u hranljivoj podlozi koju postepeno prorasta, što se uočava po bijeloj, paučinastoj masi. U prirodi micelija raste iz spore gljive. Spore su jajastog oblika, dužine od 4 do 8 mikrona i širine 3 do 6 mikrona. Spora, kad padne na povoljan hranjivi supstrat, počinje da bubri, opna joj puca i izbija ćelija micelije. Ona intenzivno raste sve dotle dok se ne nagomila u ćelijama dovoljno rezervne hrane. Tada iz hife počinje da se razvija plod. Uslov je da su povoljni mikroklimatski uslovi.

Gljivu karakterizira šešir ispod koga se nalaze radijalne lamele između kojih, kad plod sazri, ispadaju spore koje su veoma lagane tako da ih i najmanje strujanje zraka može prenijeti na velike udaljenosti. Iz jednog ploda razvije se više milijardi spora.

Gljive se među sobom razlikuju po boji i veličini ploda. Veličina, boja i oblik ploda zavise od soja ili hibrida gljive. Boja se kreće od braon, preko krem do bijele boje. Za svezu potrošnju mnogo su traženiji beli, glatki sojevi. Za preradu se više cijene krem ili braonkasti plodovi. Veličina ploda šampinjona kreće se od 30 do 120 milimetara.