Uvod u tehnološki proces uzgoja i branja šampinjona

Prema pisanim podacima gljive su se koristile za ishranu još u prastaro doba. To se podudara s vremenom kad su ljudi na primitivan način skupljali šumske i druge plodove. Privlačio ih je prijatan miris i ukus gljive. Naravno, radije su jeli meso, voće i povrće. Trebalo je da prođe više tisuća godina, i to prije naše ere, dok se nije spoznala hranljiva vrijednost „šumskog mesa“, kako sa razlogom nazivamo gljivu.

Gajenju gljive prišlo se mnogo kasnije, tek početkom 20. stoljeća. Tada je otkriven postupak proizvodnje micelija i podloge za gljivu. Prvi proizvođači gljive -šampinjona javljaju se u Francuskoj, oko Pariza. Riječ je o baštovanima - proizvođačima ranog povrća u toplim lejama. U gajenju šampinjona, kao podlogu, koristili su supstrat iz toplih leja. Micelijem su se snabdijevali iz nekoliko laboratorija, a još češće su koristili organoleptički zdravo jezgro proraslog komposta i s njim su namjerno zarazili podlogu.

Širenje proizvodnje šampinjona u Francuskoj postepeno je uzimalo maha, da bi se omasovilo saznanjem da su za njihovo uzgajanje pogodni podzemni tuneli oko Pariza, nastali vađenjem građevinskog materijala. U njima se s mnogo manje pažnje mogla osigurati optimalna mikroklima potrebna za uzgoj šampinjona.

Ubrzo se gajenje šampinjona širi u ostalim zapadnoeuropskim zemljama. To se prvenstveno odnosi na Holandiju, Zapadnu Njemačku, Austriju, Englesku, da bi se kasnije proširilo u Čehoslovačku i Mađarsku. U zemljama Mediterana poput Italije, Grčke i naše zemlje širi se tek polovinom 20. stoljeća. Isto se odnosi na Španjolsku i Portugal. Uzgoj šampinjona nije bilo nepoznato ni u zemljama Dalekog istoka, kao što su Kina i Japan. One su veliki proizvođači šampinjona, ali i drugih vrlo ukusnih gljiva kao stoje šitake, jedna vrsta bukovače.

Prvi proizvođači šampinjona u Jugoslaviji javljaju se tek prije drugog svjetskog rata, oko Beograda, Novog Sada, Zagreba i nekih drugih većih mjesta. Nakon rata prestalo se sa gajenjem šampinjona. Prvi ozbiljniji proizvođači javljaju se šezdesetih godina, i to na privatnom sektoru. Desetak godina kasnije za ovaj posao počinju da se interesiraju neka poljoprivredna gazdinstva. Riječ je o AIK-u „Senta" u Senti, PIK-u „Takovo", kombinatu „Garešnica", Duvanskom kombinatu u Kočanima, požarevačkom „Voćeproduktu", AIPK „Bosanska Krajina" i zagrebačkom „Dukatu". Posao se očigledno razgranao. O tome rječito govori godišnja proizvodnja šampinjona u Jugoslaviji koja se kreće između 3 i 5 tisuća tona na godinu.